Evo, otvaram ovaj topic u kojem je pod kaznom od ispijanja litre rakije, NAJSTROŽE zabranjen pristup svima, koji nisu bili na okupljanju 10. aprila u Beogradu.
POGLAVJE PRVO
Posle vožnje iz Savonskog Broda, zajedno sa Frmom, koji je odlično odigrao ulogu Garmina, stigli moja bolja 3/4, Carica i ja kod jedne velike zgrade, gde su nas dočekali neki klinci, osim jednog ozbiljnog čoveka mojih godina. Posle upoznavanja i pozdravljanja, razdelili su Frmu i nas te nas odvukli pod pretnjom svakog na svoju stranu.
Pošto sam posle dugog vremena bio opet u Beogradu i pošto znam, da su Srbi vrlo negostoljubivi a po potrebi i neugodni, malo me stislo u stomaku i ćutke sam pratio Četvorku ispred mene. Sledio sam je stopice, koliko se dalo, ali pošto su Beograđani po celom svetu poznati kao vozači, koji se nikada ne guraju između dva auta, mahaju u pozdrav kroz prozor i trube zbog veselja jer vide Slovenačku registraciju, nisam imao većih problema nego od popušene pola kutije cigareta, a moja bolja 3/4 pomno je pratila put i pojma nije imala, kao ni ja, gde smo.
Vidoh jednu viletinu prema kojom smo skretali i pomislio sam, da ću morati svoju kuću da rušim u dva kata i da prodam helikopter, a našem blenti od psa da skinem onaj zlatni lanac na koji je vezan. Ali, na svu moju sreću, to se nije desilo, jerbo smo samo prolazili pored te kučerine i zaustavili se u jednoj maloj, tihoj ulici ispred zgrade, koja izgleda kao senatorijum za živčane bolesti.
Nervoze se uvećavala, a bila je i opravdana. Oterali moju bolju 3/4 i mene uz neke stepenice po hodniku, koji je jako zaudarao po domačem ogništu, a to najviše mrzim. Kad je onaj gospodin koji me vukao ovamo zajedno sa svojom pomoćnicom (imam ga na sumu, da mu je ona gazda)otvorio vrta sa deset brava, znao sam da smo moja bolja 3/4 i ja gotovi. Pomislih - nećemo izaći odavde dok nas ne zovne onaj gore il' dole.
Stan je bio ružno opremljen i tako mali, da me stezalo oko bokova. Ali, ćutke sam trpio i prepustio sudbini. Naravno, odmah su nas prisilili, da smo popili vodu sa jaćmom i hmeljem, rek'o sam u sebi - sad će i klistir, sto posto. Ali umesto toga naterali nas da jedemo neku njihovu, nama eksotičnu i nepoznatu hranu, u obliku kao pite il' tako nešto. E i onda je zazvonio telefon, rekoh - gotovi smo, sad će da nas vode na egzekuciju.
I zaista, grubo nam je rečeno, da moramo odmah negde i da će da nas vode tamo gore negde. Šta smo mogli drugo, nego da smo se - iako smo pružili dosta jaki otpor - prepustili sudbini. Odvezli su nas najpre u neku mehaničku radionu, gde je radio jedan tip vrlo opasnog izgleda, sav zamazan od ulja, masti i tako, koji nam je pokazao neku olupinu bez motora i odmah mi je bilo jasno, da će jadnu moju bolju 3/4, koja se već tresla od straha, i mene ubaciti u onu rupu, zavariti k'o u kavez i da ćemo morati da gonima onu olupinu za litru vode na dva sata, a onaj opaki će da sedi u njoj i da se zabavlja sa svojim drugovima i sponzorušama.
E, dragi moj, rekoh ja sebi, gde si to ti doš'o? Gotov si, ovde nema druge. Kad vidi čuda, (molio sam se svim Bogovima koje lično znam, da pomognu) onaj zamazani, opaki tip, rek'o je, da će da radi celu noć, kako bi pripremio auto za okupljanje. E, sinulo mi u glavu, to je to. Nabit će se njih sedamdesetak i kusur, da vide kako će da nas jadne Slovence, koji smo prevarom u obećanjima, došli u Beograd, lepo javno da osakate a možda i još nešto gore. Idioti, pomislih, što nismo lepo ostali kod kuće, ćitali ponekad ovaj glupi i bezvezni forum, glancali lepo onu našu Caricu i uživali u kišnim danima i blatu. Ali, šta je, tu je. Nema druge. Pričekat čemo to okupljanje, pa da vidimo.
Tad nas odvukli nazad prema autima - da, morali smo da se vozimo našem Caricom, samo da bi nas mučili time, da vidimo, kako je kod Beograđana prekrasno sređen promet, a ne kao kod nas, naročito u nekom kružnom raskršču, gde se lepo vidi, da ni Japanci nemaju pojma, šta je to istinski saobračaj.
Baš smo krenuli, kad je elegantno, u stilu Nurejeva, onog blesavog baletana na bini, jedan beli tip okrenuo svoju Četvorku - jasno, svi udeleženi u prometu od veselja nad izvedenim manevrom trubili su od zadovoljstva i mahali rukom kroz prozor sa istegnutim srednjim prstom, što je ovde čini mi se po viđenom, neki znak duboke ljubavi prema sugrađanu - i izaš'o iz Četvorke. Pomislih - ovo mora da je neki krvnik, pošto mu je Četvorka sasvim drugačija od ostalih, koje sam (tek sam tada shvatio) video u svom kratkom životu...
(nastavlja se... )